Postoji period u životu kad se čini kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Kad osjećaš da su stvari napokon krenule u smjeru koji si željela, imaš stabilan posao i primanja, ne osjećaš strah od toga što donosi sutra i svaki mjesec uspješno spajaš kraj s krajem. Upravo u takvom jednom idiličnom razdoblju Meliti Maslak, majci iz Rijeke, život je zadao udarac od kojeg bi se rijetko tko oporavio. Sve je počelo postepeno – iz dana u dan osjećala se sve lošije i umornije:
„Nije to bila ona klasična iscrpljenost od napornog radnog dana, bila je nekako čudna. Primijetila sam kako se brzo zadišem dok nešto radim, dok sam sa djecom u popodnevnoj šetnji do parka. Naravno da sam posjetila svoju liječnicu opće prakse. I to ne samo jednom. Već mi je bilo neugodno i dolaziti jer mi je stalno ponavljala kako je riječ samo o 'alergijici' te da se moram malo više odmarati jer me djeca, tada dvanaestogodišnja kći i dvogodišnji sin, iscrpljuju. Propisivala bi mi razne tablete, sirupe, sprejeve … I tako u nedogled“, prisjeća se ova 50-godišnjakinja.
S vremenom je, kaže, samu sebe bila prisilila da prihvatiti svoje stanje takvo kakvo je trudeći se dati sve od sebe i izvući svoj maksimum, uvjeravajući se kako je to sve prolazno - ta ipak joj je krvna slika bila sasvim uredna. Upravo u to vrijeme je ostala ponovno trudna. I tada su stvari naglo krenule nizbrdo.
„Zdravstveno stanje drastično mi se pogoršalo. Popeti se do stana na treći kat bila mi je noćna mora. Ostajala sam bez zraka, zadihana, kao da sam pretrčavala maraton za maratonom. Skoro 2 mjeseca spavala sam sjedećke u krevetu jer bi me svaki pokušaj ležanja gušio. Nisam više išla liječniku jer su mi govorili kako smatraju da bih 'stvarno trebala ozbiljno porazgovarati s psihijatrom', sumnjali su da se možda radi o neželjenoj trudnoći pa da to sama sebi ne želim priznati“, priča ova Riječanka čija je velika strast kuhanje.
Kako njezino stanje nitko nije shvaćao ozbiljno, odlučila je preuzeti stvari u svoje ruke. Skupila je novac za magnet i otputovala na pretragu u Zagreb. A tada je uslijedio šamar za sve one koji su tvrdili da možda samo umišlja simptome:
„Dijagnoza je odmah svima bila jasna. Ogroman tumor 'obukao' je srce i glavne krvne žile. Preseljena sam na odjel intenzivne njege gdje su mi napravljeni punkcija i biopsija. Nalaz je glasio folikularni NHL, nespecificifan, a to je vrsta limfoma. Dok su svi oko mene bili u šoku, strahu, panici, za mene je to bio trenutak olakšanja. Pa ipak sam dobila potvrdu da nisam luda, paranoična, razmažena trudnica željna pažnje. Znala sam da me čeka borba, no bila sam spremna na sve samo da ovo prestane. Zapravo, gotovo na sve. Uvjet za liječenje bio je - pobačaj!“
Ovakav razvoj situacije kod Melite je istog časa izazvao PTSP radi najtraumatičnijeg događaja koji je ova žena već bila proživjela. Naime, limfom nije bio prvi udarac koji joj je život bio zadao – ono najgore već joj se bilo dogodilo točno 10 godina ranije, u drugoj trudnoći, kad je imala samo 23 godine:
„Fanny je bila moje drugo dijete. Rođena je 11. rujna 1996. S njom u trudnoći došlo je do zastoja u razvoju ploda. Svi su liječnici bili inzistirali da se trudnoća prekine iniciranim trudovima na što nisam mogla pristati. Trudnoću sam izvukla do predzadnjeg tjedna te su me hitno porodili carskim rezom, radi usporenog ritma srca bebe. Kad se Fanny rodila imala je svega 1650 grama i 46 cm te je stavljena u inkubator. Sve je bilo dobro, a onda je dobila žuticu i bila je preseljena u dječju bolnicu. Nikad neću preboljeti činjenicu da mi nije bilo dozvoljeno primiti ju u naručje niti jedan jedini put. Samo gledanje preko staklene stijene. Jednog petka bili su mi javili kako ću se u ponedjeljak napokon moći 'družiti' sa svojom djevojčicom. Jedva dočekani dan pretvorio se u noćnu moru svakog živog bića.... Ustali smo i spremili se za put kada je poštar donio brzojav: 'S velikom tugom obavještavamo vas da je vaše dijete preminulo''", prisjeća se Melita kojoj je i dan danas teško pričati o ovoj tragediji.
Nakon što joj se dogodilo ono najgore što jedna majka može zamisliti, Melitino je srce, kaže, zauvijek puklo na pola. Osjećala je kako njezino ranjeno srce više neće izdržati ako ponovno izgubi dijete. Zato je jasno i glasno rekla kako neće pobačaj, iako je njezina obitelj bila vrlo zabrinuta radi te njezine odluke. Melita je hrabro krenula s kemoterapijama koje su imale niz nuspojava, između ostalog, otpala joj je kosa:
„Silno su mi nedostajala djeca dok sam sve te mjesece provodila u izolacijskoj sobi. Između kemoterapija pustili bi me kući. Moju ćelavost smatrala sam novim imidžom koji mi se silno dopadao pa su sve to i djeca na isti način prihvatila. Uz svu kemo, ležanje koje mi apsolutno nije u opisu karaktera, brigu i tugu za djecom koja su doma, silno sam se trudila zadržati svoj veseli duh i vječni optimizam. Uspjela sam, rodila sam predivnu, veliku, potpuno zdravu djevojčicu“, prepričava Melita koja je u vriijeme ovih događaja imala 33 godine.
Njezina Magdalena, beba čudo, koja je s njom prošla ovako tešku bolest u trudnoći danas je predivna i zdrava sedamnestogodišnjakinja. Od svoje je majke mogla nučiti kako biti hrabra i snažna onda kad je najteže – a i samoj je Meliti teška boelst bila poticaj na 'buđenje':
„Život nakon te borbe, iako to tada nisam primjećivala, znatno mi se promijenio. Radi sveukupnog zdravstvenog stanja određena mi je invalidska mirovina, dane sam provodila uz svoju djecu, radujući se svakom danu i satu koje mogu provesti uz njih te uz tadašnjeg supruga. Tek nakon razvoda vidjela sam da su moja djeca bila odrastala u toksičnom okruženju. Teško si tu sljepoću i dan danas mogu oprostiti“, prizjanje ova Rječanka koja je velik dio djetinjstva i rane mladosti provela na otoku Rabu.
Melita kaže za sebe da je sretna što potječe iz 'težačke obitelji' jer je naučila raditi - lijenost kod njih jednostavno nikad nije bila opcija, a upravo je zbog svoje radišnosti uvijek bila u mogućnosti svojoj djeci sve osigurati - jer je nakon bolesti sve ostalo samo na njoj:
„ Nikada mi nije bilo teško ni čistiti ljudima kuće, stanove, okućnice, podrume, pa čak i pomagati na građevini, samo da uspijemo. Moj bivši suprug ne plaća alimentaciju, živi svoj život bez brige o djeci, viđa ih samo kad njemu to odgovara“, kaže Melita.
Ipak, nakon lošeg braka, u njezin je život došao drugi muškarac s kojim je pronašla sreću. I opet se jedno vrijeme sve činilo skladno, a Melita je osjećala da je oluja napokon prošla - ali se prevarila. Kažu da u životu dobijemo onoliko tereta i izazova koliko možemo podnijeti - čini se kako ovo definitivno vrijedi za Melitu i govori nešto o njezinoj nevjerojatnoj snazi. Naime, ni gubitak djeteta, limfom u trudnoći i razvod koji je uslijedio još uvijek nisu bili sve što je život za nju 'pripremio'.
„Prošle godine mjesečnice su mi postale nekako preduge. Sve sam pripisivala svojim godinama. Ipak, odlučila sam posjetiti ginekologa. Nakon pregleda, po zabrinutom izrazu njegova lica, već na prvu sam shvatila da nešto nije kako treba biti. Vidio je novotvorinu pa me poslao na biopsiju. Već i prije no što sam dobila rezultate ove pretrage, slutila sam o čemu je riječ. Dok sam izlazila iz bolnice, osjećala sam kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Nazvala sam partnera i u svom stilu rekla: 'Hej, evo, nas dvoje idemo doma'... 'Dvoje? Kako to misliš dvoje?', pitao je u čudu, a ja sam odgovorila: 'Ja i moj karcinom. Ali ne brini, sj***t ću ja i to'", prepričava Melita kroz smijeh i suze.
Ubrzo je stigao nalaz koji je potvrdio Melitine slutnje, bila je riječ o zloćudnoj novotvorini vrata grlića maternice. Melita je emocionalnu podršku potražila u svojoj grupi SuperCure protiv leukemije i limfoma i udruzi Srce za nju. Ponovno se premila na kemoterapije i zračenje. Nakon što je na društvenoj mreži objavila što joj se događa, ljudi su se odmah odazvali i priskočili pomoći ovoj ženi kojoj su, čini se, mnogi ostali dužni:
„Nisam mogla ni zamisliti kako je to kad čovjek spozna da se njegova djela, pomaganje, volontiranje, briga za druge i o drugima ipak na neki način vrate. Život je takav. Neće vam uvijek dati ono što planirate, ni ono što želite. Ali, prihvatite ono što imate, ono što dobijete, pa makar bilo teško, u trenutku i neizdrživo, udahnite, dišite, i to će proći. Nasmiješite se, pa makar sa suzama u očima. Istina, smijeh vam neće izbrisati ni bol, ni tugu. Neće vas ni riješiti muke no, vjerujte, olakšat će vam breme...“
Melitino liječenje od druge maligne bolesti još je u tijeku, ali ona je već dokazala da je lavica i da se zna boriti. Kaže kako danas ima pregršt toga što je raduje i čini ispunjenom - prije svega svoju djecu, 'bandu srca', kako ih zove: kćeri Nancy i Magdalenu te sinove Hrvoja i Bartola, a nedavno je postala i baka:
„Imam najslađeg trčkarala na svijetu, unuka Stipu. Imam najveći oslonac i podršku koju nisam mogla ni sanjati, mog partnera Kikija. Ali, imam i stvari radi kojih žalim. Žao mi je što sam vjerovala kako za kostobolju trebam samo popiti tabletu. A najviše od svega mi je žao što jednu od kćeri, moju Fannny, mogu posjetiti samo sa zapaljenom svijećom i kitom cvijeća... Žao mi je što nije dobila priliku puhati svjećice na svojim tortama. Nije dobila priliku spavati u mom zagrljaju, slušati priče za laku noć, rasti, radovati se, smijati, živjeti... Teško je, zapravo nemoguće, prihvatiti i preboljeti nepreboljivo. Moguće je samo naučiti živjeti s time. I voljeti nekoga, iako taj netko nije tu. Jer ako zaista postoji 'nešto tamo negdje', ona sigurno osjeti i zna“, kaže Melita. Žena, lavica, majka koju je život nekoliko puta bacio na tlo, no Melita nikada nije odustala. Držimo joj palčeve da i ovu bitku koju trenutačno vodi, dobije i iziđe kao pobjednica.