Dispraksija je teškoća ili nezrelost u organiziranju pokreta, što dovodi
do ispada na planu jezika, percepcije i mišljenja. Neurološki je
uvjetovana i prisutna je od rođenja.
Na hrvatskom tržištu odnedavno je moguće naći knjigu „Dispraksija“ čiji je autor Geoff Brookes. Dosad je izašla u dva izdanja, a drugo izdanje iz 2007.godine na hrvatski jezik su prevele Renata Kožul, prof.logoped i mr.sc.Nataša Šunić, prof.logoped. Autor knjige je i sam otac djeteta s dispraksijom, te ga je osobno iskustvo i potaknulo na pisanje knjige. Pored toga je i učitelj po zanimanju te je ovom knjigom prikazao koje sve aspekte života djeteta i njegove obitelji zahvaća dispraksija. “Knjiga je dobra za učitelje da mogu kvalitetno uspostaviti odnos i rad sa svojim učenicima s dispraksijom. Ona je potrebna i svima drugima koji rade sa mladima s dispraksijom (odgajateljima, rehabilitatorima, fizioterapeutima, psiholozima...“), objašnjava se na naslovnici knjige o kojoj smo, kao i o samoj dispraksiji, što ju uzrokuje te kako s njome živjeti, za portal Žena.hr razgovarali s prof.logoped Renatom Kožul.
Kome je knjiga namijenjena?
Knjiga je namijenjena roditeljima, učiteljima,logopedima, pedijatrima, psiholozima. S obzirom da stručne literature nema puno, a samo stanje se rijetko dijagnosticira jer zahtijeva dobro poznavanje diferencijalne dijagnostike, ova knjiga pruža objašnjenja i smjernice za djelovanje.
Što je zapravo dispraksija, o kakvoj se teškoći u djetetovu razvoju radi?
Dispraksija je teškoća ili nezrelost u organiziranju pokreta, što dovodi do ispada na planu jezika, percepcije i mišljenja. Neurološki je uvjetovana i prisutna je od rođenja. Nastaje zbog neravnomjernog razvoja dijelova kore velikog mozga odgovornih za motoriku što otežava učinkovit prijenos informacija pri provedbi namjerno planiranih pokreta. Djeca s dispraksijom zapravo ne mogu “natjerati” svoje tijelo na pokret željenom brzinom, pokreti se ostvaruju ali usporeno i nesigurno. Postoje tri tipa dispraksije – oralna, verbalna i motorička.
Koliko je učestala?
Istraživanja navode kako u populaciji postoji 4% evidentirane djece s dispraksijom, od čega 70% čine dječaci.
Kako se prepoznaje, dijagnosticira dispraksija?
Budući da ne postoji uobičajeni niz simptoma, svaka je osoba pogođena na drugačiji način i drugačijeg stupnja izraženosti teškoća. U većini slučajeva roditelji prvi primjećuju početne znakove razvojnih odstupanja. Dijete kasni u prelascima iz jedne razvojne faze u drugu – kasnije usvaja samostalno sjedenje, stajanje ili hodanje. Neka dispraksična djeca imaju velikih teškoća s puzanjem, jer ono zahtijeva koordinaciju pokreta i ravnotežu. Ostali rani znakovi upozorenja mogu biti slab refleks sisanja iako dijete djeluje zdravo i živahno, teškoće hranjenja(usklađenost pokreta pri žvakanju), otežano samostalno oblačenje, otežano penjanje/silaženje po stepenicama,
učestalo sudaranje s predmetima, te teškoće prilikom crtanja i pisanja.
Što biste savjetovali roditeljima djece s dispraksijom?
Dispraksija može biti prisutna samostalno ili pratiti neke druge poremećaje što dodatno otežava njezino dijagnosticiranje. U svakom slučaju, roditeljima je potrebna podrška institucija kao što su vrtići i škole u kojima će defektolog i psiholog izraditi individualni plan rada s djetetom. Cilj ovakvog programa je prilagodba sustava ispitivanja djetetovim mogućnostima i iskorištavanje potencijala koje dijete posjeduje.
Što uključuje terapija, kakvi su njezini rezultati?
S obzirom na čitav niz simptoma, dispraksijom se bavi čitav niz stručnjaka – psiholog, fizioterapeut, logoped, odgojitelj, učitelj.Na žalost, lijek za dispraksiju ne postoji. Međutim, s ovim neurološkim poremećajem se može i treba naučiti živjeti. Postoji mnogo odraslih dispraktičara koji su naučili kompenzirati svoje nedostatke i rješavati problem s kojima se suočavaju. Fizioterapeuti i logopedi te odgojitelji i učitelji su ključne osobe, uz roditelje, koji uvelike mogu pomoći djetetu s dispraksijom. Kombinacijom odgovarajućih terapetskih postupaka potiču se deficitarne vještine i sposobnosti i omogućavaju djetetu stvaranje novih obrazaca pri ostvarivanju određenih akcija.
mr.sc.Nataša Šunić,prof.logoped radi već niz godina u privatnoj logopedskoj ordinaciji “Logoped” te iza sebe ima bogato iskustvo u radu s djecom s govorno-jezičnom problematikom. Tijekom studija dobila je Dekanovu nagradu.Iza sebe ima višegodišnju edukaciju iz Transakcijske analize,te u svom radu koristi psihoterapijski rad s djecom i odraslima pod supervizijom.Do sada je objavljivala stručne članke u raznim časopisima te je bila aktivan sudionik raznih stručnih seminara i skupova. Organizira stručne skupova udruge “Adduco” .
Renata Kožul, prof.logoped trenutno radi kao logoped u Dječjem vrtiću “Botinec” a već duži niz godina surađuje s Logopedskim centrom “Logos”. Održala je niz predavanja i radionica za roditelje, odgojitelje i učitelje. Do sada je objavljivala stručne članke i aktivno sudjelovala na stručnim skupovima. Završila je NLP edukaciju. Predsjednica je udruge “Adduco” koja se bavi informiranjem javnosti o govorno-jezičnim teškoćama te organiziranjem stručnih skupova.
(M.G.)