S roditeljima imam savršen odnos, puno su toga napravili za mene i zahvalna sam im jako, ali prije 4 godine sam saznala da je moj otac prevario majku (30 godina su u braku, a ta je njegova afera trajala oko godinu dana). Nisam njoj htjela reći da to znam jer je bila jako pod stresom u to vrijeme, bilo joj je stvarno loše i nisam htjela da joj bude još gore. I nisam joj htjela spominjati nešto što se dogodilo prije 4 godine jer je to prošlost. Ali sam popričala s ocem i rekla sam mu da to znam i on mi je obećao da je ta afera gotova bila još tada prije 4 godine i zaboravljena i zamolio me ako mogu i ja zaboraviti da sam to saznala, jer sad ne može ništa promijeniti više, i rekao je da je shvatio da je bio 'budala' i shvatio je što mu je u životu važno, a to smo mama i naša obitelj. Od tada pratim svaki njegov korak, i to me dosta iscrpljuje, ali sam sigurna da više ne vara. Stvarno se promijenio na bolje i vidim da im je sada dobro u braku. Mene grize i kopka to što nekako 'čuvam' tu tajnu i to je preveliki teret za mene. Moji su svašta prošli, jako puno stresa i svega, i ne znam da li je pametno da sada idem govoriti mami nešto što se dogodilo prije 4 godine i što je moj tata napravio (brak im je tada bio u manjoj krizi) i da uvedem totalni raskol u obitelji ili da zauvijek to probam zaboraviti ? Nekad mi se čini da prošlost pripada prošlosti, a nekad mi se čini kao da izdajem vlastitu mamu za koju bih sve dala. Ne znam kako postupiti. Može li neki savjet? Imam 23 godine.
Draga R., žao mi je što si se našla u nezavidnoj poziciji između tate i mame i što te saznanje o tatinoj prevari uznemiruje. Pitanje na koje ti ne mogu dati konkretan odgovor jest što da točno učiniš s obzirom da je on moralne prirode i da sugeriranjem bilo koje varijente (reći ili ne reći) može dovesti do toga da u konačnici zbog eventualnog nepovoljnog razvoja događaja osjećaš krivicu.
Ukoliko nisi mirna s tim da zaboraviš cijelu priču i ova istina ti predstavlja veliki teret, tada će se tajna koju nosiš u sebi sigurno na neki način odraziti na tvoj odnos s mamom. Možda ne verbalno, ali na neverbalnoj razini ono što nosiš u sebi i što te muči će izaći van. Odnos dvoje ljudi jest kompleksan i ti kao dijete svojih roditelja sigurno ne možeš znati cijelu njihovu priču. No isto tako ne moraš snositi ni odgovornost za postupke svojih roditelja. Stoga bih ti svakako savjetovala da tu odgovornost preusmjeriš na oca, kažeš mu kako se osjećaš i kažeš mu da ne možeš nositi taj teret na duši te da je njegova odgovornost da o svemu razgovara s mamom. Hoće li on to učiniti ili ne – ne znam. Ukoliko on to ne učini, pitaj samu sebe: mogu li ja jednostavno sve zaboraviti i prihvatiti da je to njihov odnos (uzevši u obzir da su oni sada u redu) ili ne mogu?
Ukoliko osjećaš potrebu bilo bi dobro da potražiš i stručnu podršku – slobodno se javi u naš Centar. Šaljem ti podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener